top of page

UPOZORENI SMO, HOĆEMO LI SE KONAČNO PROBUDITI?

Updated: May 4, 2023


Ovo je izazovno. Za sve nas. Jurimo kroz život nesvjesno. Većinu radnji obavljamo automatski.

I sada - sve staje, usporava se. Postajemo anksiozni i neraspoloženi. Brinemo, koliko ćemo novaca izgubiti, moramo zbrinuti djecu, nabavili smo zalihe, otkazali putovanja, mnoge tvrke su se zatvorile.

STRAH - lagano se uvukao u ćelije skoro svakog čovjeka na ovoj planeti.

Što nas čeka, kakav je završetak ovog scenarija kojeg ne piše ljudska ruka nego životna sila, svemir, priroda ili kako god to želite nazvati.

Mi smo toliko superiorna rasa na ovoj planeti punoj ljepote i mogućnosti. No, pohlepa i sebičnost koje su zamijenile one prave vrijednosti - davanje i ljubav - dovele su do ovih razornih situacija koje se dešavaju sve češće.

Ne vidimo ih (ili se pravimo da ih ne vidimo) i ne čujemo ih (ili se pravimo da ne čujemo). Nemamo vremena za druge, nemamo suosjećanja. Nismo zadovoljni onim što imamo. Nismo zahvalni na tome.

A to je naša planeta. Tako prekrasna. Puna zelenila, drveća, trave, različitog cvijeća, gdje žubore rijeke, razlijevaju se ogromna mora, dižu se visoke planine. Ujutro kad otvorimo prozore čujemo zujanje pčela, cvrkut ptica, lavež pasa, dječji smijeh, razgovore u daljini od susjeda ili slučajnih prolaznika...

Toliko ljepote...toliko različitosti...toliko života...toliko mogućnosti...

A što mi radimo?

Stremimo visinama - svemiru. Želimo otići tamo, istraživati nove svjetove...

Pa zar zato moramo uništiti ovaj naš!!!??

Mnogo je astronauta otišlo u svemir. Većina ih se vratila živa i zdrava. Nitko od njih nije poželio ostati gore. Jeste se upitali zašto? Pa zato jer je gore vječna tama. Gore nema drveća, nema cvrkuta ptica, nema sunca da vas budi ujutro, nema vjetrića da vam miluje lice kad šećete ili vozite bicikl. Nema mora da zaronite u njegove plave kristalne dubine...

Mnogi su spremni platiti ogromne svote da odu u svemir. Da, jednom je super za otići, jer znate na što se vraćate. A jeste li spremni ostati gore i živjeti u vječnoj tami i tišini? Unutar nekih kapsula gdje imate kisika da bi preživjeli? Gdje ne možete otvoriti prozor ili sjesti u sjenu drva u svom dvorištu, popiti kavu na obližnjem trgu, jer ako ne obučete svemirsko odijelo sa bocom ne možete izaći iz kapsule.

Mislim da je malo tko spreman na to.

Pa zašto smo onda tako neodgovorni i loši prema ovog krasoti u kojoj živimo i koja nas okružuje?

Moje mišljenje je zato, jer SMO PRIJE SVEGA NEODGOVORNI PREMA SEBI.

Jer NE VOLIMO SEBE.

Ako ne volite sebe ne možete voljeti druge - ni živa bića niti prirodu.

Onda imate u sebi nagon za uništavanjem, jer ste nezadovoljni samim sobom.

ČOVJEK KOJI VOLI SEBE, KOJI JE ZADOVOLJAN SOBOM,

NEMA POTREBU

DRUGIMA NANOSITI ZLO, BITI ZAVIDAN ILI SEBIČAN.

Svi imamo neku svoju zonu ugode iz koje ne planiramo izaći. Bez obzira koliko to zapravo štetilo nama i onima oko nas.


Vrijeme je da STANEMO.

Počnemo SLUŠATI SEBE - onaj tihi glas koji uglavnom ne čujemo od ega koji stalno vrišti i buči.

Vrijeme je DA SE POVEŽEMO.

Da POČNEMO MISLITI JEDNI NA DRUGE,

PRUŽITI LJUBAV I RAZUMIJEVANJE JEDNI DRUGIMA.

Trebamo napokon shvatiti da mi nismo jedinke odvojene jedne od drugih i da nas ništa ne veže. Povezani smo kao i prsti na ruci. I zato kad djelujemo zajedno, možemo učiniti čuda. Ako smo ZAJEDNO bolesni, ZAJEDNO možemo i ozdraviti.

Zato gledajte na ovu izolaciju kao na čin dobrote. Prema svima nama.

Kada promijenite percepciju, možete promijeniti i život.

Sada kada je buka života tiša, poslušajte sebe.

Počnite raditi na sebi. Na svom rastu i razvoju. Pri tome ne mislim na učenje povijesti, zemljopisa ili matematike. Nego na stvarima koje će vas učiniti boljom osobom.

Da svaki dan uložite 1% u svoj osobni razvoj, za godinu dana bit ćete 37% bolja osoba nego što ste bili prije. To je dnevno 20 minuta. Pogledajte ili poslušajte podcast ili pročitajte knjigu. Razvijajte svoje vještine, povežite se sa prirodom, činite dobra djela bez ikakvih očekivanja, meditirajte, usvojite nova znanja, pjevajte, plešite, smijte se puno.

Okrenite se oko sebe i primjetite one male stvari, poput prekrasnog trešnjinog cvijeta, tratinčica koje su se sakrile u travi, sjaja u dječjim očima, veselu ciku na igralištima. Pogledajte svog partnera ili partnericu, pitajte ih što žele, što vole, što ih veseli, slušajte ih i čujte ono što vam govore. Posjetite mamu koja živi u drugom mjestu ili sestru ili prijatelje. Pomozite starici u trgovini i odnesite joj teške vrećice do autobusa kojim se vraća kući...

Svaki taj čin vas čini boljom i većom osobom nego što ste bili jučer. Ne činite to zbog drugih, činite to zbog sebe. Tako ćete ozdraviti, izliječiti se od ljutnje, straha, gorčine koja vam se nakupila u tijelu.

To je prvi korak prema činu dobrote prema samom sebi, a samim time i prema čovječanstvu. Otvorit će vam se nove mogućnosti, bit ćete ispunjeni pozitivnim emocijama.

Nakon ove pandemije svijet će biti drugačiji. Može biti bolji - i bit će ako mi to želimo. Prigrlimo ovo što imamo, budimo zahvalni i odnosimo se s poštovanjem.

Svijet je fantastično mjesto za život i vrijeme je da to shvatimo i da napokon počnemo živjeti, prvo u miru sa samim sobom, a na taj način i u miru sa prirodom.






8 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page