Slušala sam nedavno dr. Shefali Tsabary, uglednu kliničku psihologinju koja je specijalizirala integraciju zapadnjačke psihologije i istočnjačke filozofije. Jedan događaj na facebooku bio mi je triger da prenesem njezine riječi, odnosno njezino iskustvo i filozofiju u koju i sama vjerujem i provodim je kod svoje djece (ali općenito kod ljudi).
Tema na facebooku je bila obrazovanje i škola u Hrvatskoj. Svima su puna usta "škole za život". Žalosno mi je gledati i slušati taj trud koji temelje na već godinama krivim osnovama i neprepoznavanju pravog problema. Ovo što danas imamo niti je škola niti je život. To je tlapnja koju godinama i generacijama serviraju kao nešto dobro za djecu. Izgubili su se putem, no ego im ne dozvoljava da to priznaju.
To me podsjeća na jedan tužan primjer. Jako malom slonu stavite na nogu tešku čeličnu kuglu i pustite ga da se kreće u radijusu od tri metra. On i kada odraste bit će uvjeren da je to normalno i jedino ispravno za njega, zato jer ništa drugo nije iskusio. Ako slona koji je živio u savani, slobodan u skladu sa prirodom, odvedete daleko u civilizaciju i stavite kuglu oko noge, on će znati da to nije dobro za njega, ali sputan kuglom i odvojen od savane, bit će primoran ostati tu gdje ste ga i stavili. Zarobljen! S vremenom će uvenuti. Vjerojatno će se njegov život ugasiti prije, nego u savani. Zašto? Jer ste ubili duh u tom slonu, onog trenutka kad ste ga odvojili od njegovog staništa i njegovog načina života, gdje je on bio slon - životinja koja slobodno živi u savani, a sada ste od njega napravili zatvorenika koji živi po pravilima gdje se ne poštuje njegova prava priroda i ono što je on u stvari - divlja životinja sa svim pripadajućim instinktima i potrebama.
Upravo to radimo i našoj djeci. Sputavamo ih, odgajamo u kalupima u kojima su i nas odgajali. Ne prigovaram ovdje nikome. Radili su tako jer bolje nisu znali. Nisu bili svjesni svojih postupaka. Učili su od svojih roditelja, a oni od svojih...
Ali danas znamo i možemo bolje.
Prvo se zapitajte kakvu djecu želite? Opterećenu, frustriranu, dezorijentiranu, ljutu?
Ili neopterećenu, optimističnu, entuzijastičnu, sretnu, punu ljubavi?
Vjerujem da ćete odabrati ovo drugo.
Ako želite da vaša djeca odrastaju sa SAMOPOŠTOVANJEM, prvo im morate pomoći da shvate što znači "BITI SVOJ" i tko je to kad "SI SVOJ".
Svjesnost samog sebe, samospoznaja i slavljenje sebe je osnova za razvijanje samo-poštovanja. Ako dijete nije povezano sa sobom i onim što je ono zaista, tada neće razviti samo-poštovanje.
To je ono što djecu ne uče niti kod kuće, a još manje u školama. Zato imamo djecu koja pate od raznih bolesti, poremećaja ponašanja do izrazitih psihičkih posljedica koje vode prema razvijanju agresija ili samoubojstva.
Znači, kada ćemo učiti našu djecu da trebaju poštovati, razumjeti i prepoznati svoje JA, da budu slobodnog duha, tada će se početi osjećati sigurno i ugodno sa samim sobom i onime što u stvari jesu.
No što mi zapravo radimo u današnjim kulturama je, da učimo našu djecu da budu sve drugo osim onog što u stvari jesu.
Učimo ih da prate VANJSKE pokazatelje. Učimo ih da su oni njihove ocjene, učimo ih da su oni površan standard ljepote, učimo ih da su oni društvena grupa, učimo ih da su oni broj lajkova koje dobiju na društvenim mrežama.
Kada ih tako učimo, tada njihovo samo-poštovanje nije utemeljeno na dubokom unutarnjem znanju, nego je temeljeno na stvarima izvana: ocjenama, ljepoti, socijalnom statusu, grupi kojoj pripadaju.
Ovo je osnovna bolest u roditeljstvu, kada učimo svoju djecu da ono što oni jesu
ovisi o nečemu izvana.
SAMO-POŠTOVANJE DOLAZI IZNUTRA!
Ako želimo da djeca rastu sa samo-poštovanjem moramo ih odgajati da razvijaju vlastitu svjesnost o tome tko su i tako će prirodno razviti poštovanje prema sebi. Najveće poštovanje koje imaju je ono prema sebi. Ali ako nemaju osjećaj samih sebe i unutarnju povezanost, kako će se onda poštovati?
Ako ih učimo da njihovo poštovanje ovisi o tome da li se sviđaju svom dečku ili o ocjeni i vrednovanju njihovih učitelja ili ako im vaga pokazuje da su vrijedni poštovanja zbog kilograma koje imaju, odnosno nemaju, tada će njihov osjećaj iznutra konstantno oscilirati ovisno o tim vanjskim pokazateljima.
To je medvjeđa usluga koju radimo našoj djeci i dolazi iz
NAŠEG OSOBNOG NEDOSTATKA SAMO-POŠTOVANJA.
Kada shvatimo da podizanje samo-poštovanja znači pomoći djetetu da slavi svoje UNUTARNJE JA, tada mijenjamo dječji fokus sa onog vanjskog prema unutarnjem.
Tu se ne radi o tome da li ih ljudi vole ili prihvaćaju ili odobravaju, nego da li oni sami prihvaćaju, odobravaju i cijene svoje pravo unutarnje ja.
Kada ćemo svi tako odgajati djecu, stvorit ćemo novu generaciju slobodnih, zdravih ljudi koji cijene prave vrijednosti, koji se prema životu i svijetu odnose sa poštovanjem i ljubavlju.
Kada će djeca u školi uz matematiku i povijest meditirati, učiti o sebi, o samo-poštovanju, iscjelivanju, timskom radu, razvijati SVOJE osobne vještine, tada ćemo imati školu za život.
(Doduše, jednu takvu osnovnu školu u Samoboru imamo i zahvalna sam svemiru na tome, no nažalost većina djece još uvijek se muči u sustavu koji nazivamo obrazovnim).
Učinite to za svoju djecu.
Ako vi niste imali takvu podršku, nemojte propustiti priliku
da se i vi razvijate u bolju verziju sebe uz svoje dijete.
Dajmo im priliku da budu ono što zaista jesu.
Pružimo im priliku da oni žive inspirativan život.
Comments